Mobing udara na samopoštovanje
Umjesto da trpe šikaniranje zbog straha od gubitka posla, žrtve bi, smatraju stručnjaci, trebale potražiti pravnu i psihološku pomoć
Premda se o mobingu u Hrvatskoj prvi put progovorilo tek 2000., riječ je o modernoj temi o kojoj uglavnom svi imamo pojam, makar i maglovit. Znamo da je mobing kad te maltretiraju na poslu, ali obično ne znamo prepoznati taj isti mobing kad se događa nama ili nekome u našoj najbližoj okolini. Ako ga i prepoznamo, ne znamo kako bismo reagirali, zaštitili se, ne vjerujemo da nam se to događa, obično godinama, dok se ne razbolimo ili završimo na psihijatriji, a i onda se ustručavamo ikome obratiti za pomoć - zbog straha da ćemo izgubiti posao.
U tom je začaranom krugu iz kojeg je teško izići, prema istraživanju web portala Posao.hr, svaki četvrti zaposlenik u Hrvatskoj!
»Mobing je vrlo opasan, jer onome kome se događa ništa nije jasno: svi su oko vas, pa i onaj tko vas izravno zlostavlja (najčešće šef, a ponekad i kolega), ljubazni s vama, a rade vam iza leđa i vi to osjećate«, objašnjava psihologinja, doc. dr. Nataša Jokić-Begić s Odsjeka za psihologiju, zagrebačkog Filozofskog fakulteta. »Mobing je posebno nezgodan jer udara na samopoštovanje«, ističe ona. »Kad vas počnu pretrpavati poslom ili vam ne daju da radite, kad vas izoliraju i prestanu pozivati na kavu, uvjereni ste da nešto s vama nije u redu i ne pomišljate da vas zapravo netko zlostavlja s namjerom da vas otjera s radnog mjesta, bilo zato što vas smatra viškom ili zato što vam je zavidan i ugrožen je vašom sposobnošću«.
A to je tek prva faza mobinga, iz koje se još relativno lako izvući. Ponekad je dovoljno, tvrdi diskutantica Ines na jednom od internetskih foruma, »ravno u glavu« pitati šefa što nije u redu. »Stvari se obično srede kad pokažete ljudima zube«, uvjerila se ona na osobnom primjeru. Psihologinja doc. dr. Nataša Jokić-Begić predlaže mali test uz pomoć koga možete provjeriti jeste li žrtva mobinga ili imate samo normalan problem na poslu koji trebate riješiti.
»Primjerice, šef vam je snizio plaću, a vi ne razumijete zašto? Pitajte ga što se događa. Ako vam kaže da ste, recimo, napravili određenu, konkretnu pogrešku u poslu i da to morate popraviti - sve je u redu. Ali ako vas počne uvjeravati da niža plaća ništa ne znači, da je bio prisiljen smanjiti je zbog reorganizacije ili sistematizacije i da je to samo privremeno, ali ne može reći koliko će potrajati, vjerojatno ste žrtva mobinga«.
Prva faza mobinga, kojoj je korijen obično neriješen konflikt sa šefom ili kolegama, u pravilu traje dugo. Baš kao što piše jedna djevojka na internetu: »Trebale su mi dvije godine da skontam što mi se događa... Prvo šnjofkaš sebe, pitaš se radiš li dobro, kao pravi dobro odgojeni, odgovorni štreber mislila sam da ja možda radim neku grešku, ne trudim se dovoljno, ne mogu se prilagoditi...«
Apsurd je da su žrtve mobinga obično zreli ljudi, fine strukture ličnosti, a njihovi zlostavljači osobe s poremećajem ličnosti koje trebaju stručnu pomoć. Na posljetku, međutim, žrtve moraju potražiti liječničku pomoć, a zlostavljači zlostavljaju dalje.
U drugoj fazi mobinga žrtva se počinje osjećati manje vrijednom na poslu, gubi ugled i pravo glasa. U trećoj postaje dežurni krivac za sve propuste i neuspjehe kolektiva. U četvrtoj se bori za opstanak, izgara na poslu. U petoj se razbolijeva od kroničnih bolesti, pada u depresiju, traži pomoć psihijatra, napušta posao ili se čak pokušava ubiti.
U bogatoj Švedskoj 10 do 20 posto samoubojstava uzrokuju problemi na poslu. Čak 25 do 30 posto žrtava mobinga oboli od posttraumatskog stresnog poremećaja, PTSP-a, koji se u nas povezuje isključivo s braniteljima, a možete ga zaraditi i na poslu. Glavobolje, nesanica, vrtoglavice, gastrointestinalne smetnje, osjećaj pritiska u grudima, nedostatak zraka, ubrzano lupanje srca, srčane tegobe, kožne promjene, agresivnost ili potpuna pasivnost, alkoholizam... neki su od simptoma žrtvi mobinga.
Do koje mjere mobing može razoriti osobu pokazuje primjer neuropsihijatra dr. Miljenka Jurića, koji je 18. studenoga 2005. umro na poslu u Psihijatrijskoj bolnici Kampor na Rabu od infarkta. Njegova supruga Ana Jurić posthumno je podigla tužbu za mobing protiv ravnateljice rapske bolnice, jer smatra da je njezin muž ubijen dugogodišnjim šikaniranjem na radnom mjestu. »Nije ubojstvo samo ubiti čovjeka nožem ili pištoljem, zadaviti ga ili pogaziti autom. Ubojstvo je dulje ga vrijeme šikanirati«, smatra ona. Doktoru Juriću 2001. dijagnosticiran je PTSP kao posljedica psihičkog terora na poslu.
Za Hrvatsku nema podataka koliko ima žrtava mobinga, ali, ako se može suditi prema golemom broju radnih sporova koji su pokrenuti u posljednjih sedam-osam godina, ima ga vjerojatno i više nego u Europi, koja također nije imuna na tu pojavu. U Finskoj je to 15 posto radnika, u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj 14 posto, u zemljama Europske unije prosječno devet posto. No, za razliku od Europe, u našoj se zemlji mobing mnogo manje prijavljuje. Prema istraživanjima, samo bi sedam posto radnika prijavilo poslodavca mjerodavnim ustanovama.
»Javljaju nam se, u prosjeku, četiri žrtve mobinga na dan«, kaže nam Jadranka Apostolovski, predsjednica Udruge za pomoć i edukaciju žrtava mobinga sa sjedištem u Zagrebu. »U pravilu su to visokoobrazovani ljudi, najčešće iz državnih službi i profesori. Savjetujemo im da predaju pritužbu poslodavcu, jer pritužba ne znači i tužbu a ipak je upozorenje«, kaže predsjednica te udruge, koju je osnovala kad je i sama postala žrtvom mobinga.
»I danas sam nezaposlena, jer nitko ne želi radnika koji se buni protiv mobinga«, tvrdi Jadranka Apostolovski, navodeći da je u nas podignuto samo 38 tužbi koje zahtijevaju poništenje otkaza i odštetu zbog mobinga, te da još nijedna nije riješena. Ni pravnici ni radnici još ne znaju kako će se suci postaviti prema mobingu. I za najjednostavniji spor, u kojemu radnik traži isplatu plaće, našim sudovima trebaju četiri godine, a za sporove u kojima ima elemenata zlostavljanja preduga je i godina dana, jer takvi ljudi trpe i financijski i zdravstveno.
Nažalost, sudski spor je izvor novog stresa za te, ionako potresene, ljude pa većina šikaniranih radnika unaprijed odustaje od traženja pravne zaštite.
»U nas se pod zaštitom na radu još podrazumijevaju kaciga i kuta, ali što je sa socijalnom zaštitom i pravom na zdravo radno okruženje?«, upozorava saborska zastupnica Gordana Sobol, koja je lani pokrenula inicijativu za donošenje Zakona o sprečavanju mobinga, koji upravo priprema i čiji ulazak u saborsku proceduru najavljuje za lipanj.
»Zakon ipak nije naš glavni problem«, ističe ona. »I prema članku 30 Zakona o radu mogli bi se procesuirati slučajevi mobinga, ali se to ne događa. Nema sudske prakse, a to je nedopustivo«, smatra Sobol i upozorava da je naša zemlja posebno osjetljiva na mobing, jer je u tranziciji.
U nas se mobing pretežno događa u državnim službama koje karakterizira čvrsta hijerarhijska struktura, i u tvrtkama koje se reorganiziraju i koje novi poslodavci često nisu sposobni voditi. Obično je izraz slabosti i kompleksa šefa, kojim on prikriva svoje neznanje. Nažalost, najčešće vrlo uspješno, jer sa svoje moćne pozicije lako može manipulirati ljudima.
»Zbog toga je prava strategija protiv mobinga ulaganje u sebe i svoje znanje, tako da u bilo kojem trenutku možete spakirati kofere i otići«, predlaže psihologinja Tanja Pureta, direktorica tvrtke »Ramiro« i dodaje da je dobro i održavati mrežu poznanstava u drugim tvrtkama, tzv. net working.
Možda je ipak najvažnije shvatiti da je vlastito dostojanstvo važno i da nitko ne bi trebao trpjeti ni dan vrijeđanja, ponižavanja i manipuliranja na poslu, te da je upravo strah od reakcije šefa i gubitka radnog mjesta, zbog kojeg žrtve mobinga najčešće ne poduzimaju ništa, poticaj moberima da budu još gori. Ili, kao što piše već citirana djevojka s interneta: »Jednom kad shvatiš da nisi napravio ništa loše i da se nemaš zbog čega opravdavati, lako je upregnuti svoje sposobnosti i naći drugi, bolji posao... pa nakon nekoliko mjeseci što te tretiraju kao čovjeka shvatiš da ne smiješ dopustiti da te pogrešno pogleda kondukter u busu, kamoli pretpostavljeni na poslu...«
Otkaz zbog profesionalnosti
Sjećate li se događanja u republičkoj ustanovi za transfuzijsku medicinu, kad je otkriveno da je krv dobrovoljnih davatelja nepravilno testirana na sifilis? Liječnica D. P. T. (podaci poznati redakciji), specijalistica sa 20 godina radnog staža i autorica brojnih znanstvenih stručnih radova prezentiranih na domaćim i stranim medicinskim kongresima, koja je tada upozorila na nepravilnosti, potom je postala ne samo žrtvom mobinga nego joj je uručen i izvanredni otkaz s obrazloženjem da nije imala pravo obraćati se upozorenjima Ministarstvu zdravstva.
»Moja je stručna, moralna i zakonska obveza bila upozoriti na protuzakonit propust koji je mogao ugroziti zdravlje pacijenata«, kaže danas, ističući da je nakon njezina upozorenja test trenutačno ispravljen, što je zapravo bilo priznanje propusta. Ipak, dotad je nepravilno testirano više od sto tisuća doza krvi, kojima su liječeni odrasli i djeca, a da nisu upozoreni na mogućnost zaraze.
»Zbog mog stava i upozorenja Ministarstvu, na koje mi je odgovoreno tek nakon deset mjeseci, postala sam metom mobinga koji traje već četiri godine. Odmah sam premještena na drugo, izolirano radno mjesto. Došlo je i do zamjene teza, ja sam optužena za nestručnost, a djelatnicu odgovornu za nepravilno testiranje pohvalilo je vodstvo za stručnost. Iako u sukobu interesa, sama je provodila istragu o svojim protuzakonitim postupcima i četiri je sata uvjeravala Stručno vijeće u svoje teze, a bivšem ravnatelju i meni zabranjena je rasprava i proglašeni smo neprijateljima ustanove. Postoje zapisnici s tih sastanaka«, tvrdi liječnica.
Danas je opet na svom radnom mjestu, kamo je vraćena privremenom sudskom mjerom nakon sedam mjeseci bez posla i čeka treće ročište na kojem će, nada se, pobijediti pravda. Ali neugodnostima nije kraj. Osim premještaja bez rješenja, doživljava nepravdu, ignoriranje i omalovažavanje, zabranu dežuranja i edukacije.
»Odbijani su moji zahtjevi za sudjelovanjem na stručnim skupovima, pa sam uzimala dane od godišnjeg i troškove najčešće snosila sama kako bih se mogla educirati ili predstaviti svoj rad odabran za usmeno izlaganje. Dežurstva su osam godina bila sastavni dio mojih radnih obveza, a onda je bez objašnjenja moje ime izostavljeno s popisa i već tri godine ne dežuram. Nakon gostovanja u tv-emisiji »Otvoreno« prijavljena sam i liječničkoj komori, ali me etičko povjerenstvo oslobodilo jer ‘nisam iznosila neistine i laži o djelatnicima svoje ustanove« - citira D.P.T. Ipak, zbog reakcije javnosti nakon televizijskog gostovanja i novinskih napisa, tadašnji ministar zdravstva pozvao je međunarodnog stručnjaka Svjetske zdravstvene organizacije da istraži slučaj.
»Međunarodnu arbitražu predlagala sam pune dvije godine, a dočekala sam je tek kad sam bila pod otkazom«, sjeća se liječnica. I izvješće SZO je došlo. I ostalo u ladici Ministarstva zdravstva otkuda ga, kako joj je poručeno, može dobiti jedino sudskim putem. Iako je službeno zatraženo, izvješće nije uručeno ni Udruzi pacijenata koja brani interese odraslih bolesnika, niti pravobraniteljici za djecu koja brani interese liječene djece. Liječnica je, među ostalim, smatrala da bi o protuzakonito testiranoj krvi i potencijalnim rizicima trebalo informirati primatelje, barem trombocita i obvezno djecu primatelje trombocita i krvi. Nije joj poznato je li sustav prihvatio njezino stručno mišljenje.
U svakom slučaju, mobing se nastavio i nakon njezina povratka na posao prije jedanaest mjeseci. Rukovoditeljica joj je grubim riječima zabranila ulazak na predavanje i osobno joj je odnijela računalo s radnog stola, nije pozvana na proslavu 60. obljetnice ustanove, ne šalju joj obavijesti o stručnim predavanjima i kongresima...
»Moje je dostojanstvo teško povrijeđeno«, kaže liječnica, »i zato sam se obratila najodgovornijim osobama zahtjevom za promjenom postupanja, nastojeći ostvariti ravnopravan status s kolegama. Ali na pritužbu za zaštitu dostojanstva nisu mi odgovorili ni ravnateljica ustanove ni predsjednik Upravnog vijeća«.
Kako njezina bitka protiv mobinga traje već četiri godine, a većina žrtava šikaniranja na poslu trpi i zdravstveno, zanimalo nas je kako uspijeva izdržati.
»Prije svega zahvaljujući velikoj podršci i pomoći najuže obitelji i prijatelja«, otkrila nam je. »Na napade sam odgovarala argumentirano i strpljivo, arhivirala sam pravodobno sve dokumente, savjetovala se s odvjetnicom, izvijestila o postupcima mjerodavna tijela i nisam koristila niti dana bolovanja. Borba je naporna, ali ako ne pružaš legalan otpor nestručnostima, neistinama i nepravdama, narušavaš vlastito profesionalno dostojanstvo i samopoštovanje. Osim toga, riječ je o zdravlju i povjerenju pacijenata«, rekla nam je D.P.T, koja se osjeća ponekad umorno, ali zdravo.
Nataša Vlašić